bit ce bolje

...

evo sta mene zanima.
ocu li se ikad osjecat dobro?
onak, bitno je kako se osjecas, i o cemu razmisljas na kraju dana. o sebi.
u proslom postu sam napisao kako sam nasao sebe,i kako sam zadovoljan sobom.
ocito sam sam sebi lagao. i kako da ja znam kada sam sebi lazem?
na kraju danasnjeg  dana, nisam zadovoljan. i kad razmislim unatrag, jako rijetko sam u biti na kraju svega, zadovoljan. mozda jesam pojedinim stvarima, ali uvjek ima drugih stvari that make me feel down.
murphyev zakon kaze: "najgore sto se moze dogoditi, ce se i dogoditi" i ja to prihvacam. al zar mora bas svaki prokleti put? mislim, jer se moramo za apsolutno svaku stvar u zivotu trudit? trudim se za nesto, i to onda postignem, al onda mi dode, " uvjek moze bolje" . i tako u nedogled.
kad se legnem, nemogu zaspat, prevrtim si dan, mjesec, godinu, postignuca, i onak.... not good. 
mozda je stvar predodredena. ima ljudi koji nikad nisu sretni. mozda je to ok. mozda se tako moze zivjeti. a mozda su u sumi.
jednog dana, nadam se, cu se osvrnut na sebe sada, i smijat se. jer vjerojatno ovo sto sada pisem i mislim su totalne gluposti. ali su moje totalne gluposti. i kroz njih trebam nesto naucit. sto tocno, sad mi nije ni na kraju pameti, ali jednog dana.

Objavio sebasian u 27. siječanj 2007 0:23:00 | 0 komentara

eh

now again i found myself so far down, away from the sun to shine the way for me.

sami sebe mozemo nac tek kad udarimo dno.
i sami sebe spoznamo u teskim situacijama.
bas sam si razmisljao o o ljudima iz osnovne skole. onak, ti ljudi imaju nekakvu sliku o meni, i sude me prema tome,(and kinda look donw on me).
onak, koji je problem? u osnovnoj nisam bio ni osoba. ne mozes bit. tek kroz srednju se trazis i mozda pred kraj, donekle sam sebi odredis tko si. kroz prekide s djevjkama, tekske trenutke, poput pogibelji prijatelja, familije, osobnih ozljeda. through hardship.
isto tako se spoznaju osobe, razluce prijatelji. tek sada znam koliko volim svoje prijatelje i koliko ih je malo ostalo. ali isplatilo  bi se pa da je i samo  jedan/jedna ostala. tako da moram priznat da sam zadovoljan.
ne smije se sramit nicega, ako iza stojis. stojis iza svojih principa, uvjerenja.
jer ako to ne radis, jos trazis sebe.
ja konacno mogu rec da sam se pronasao...
no shame, one life, no regrets !!!

Objavio sebasian u 23. siječanj 2007 21:26:00 | 1 komentara

rodendan

sjedim u mracnoj sobi. jedan stolac, jedan stol. na stolu mali muffin, i na njemu svijeca.
jedina svijetlost dopire iz te male svijece (nade).
glas laganno se stisava dok potpuno je nestane : " .... happy birthsday, to meeee."
puhne vjetar i ugasi svijecu.
ostao je samo mrak.
smrc

Objavio sebasian u 7. siječanj 2007 0:48:00 | 2 komentara

pitanje i odgovor

smatram da sam imao totalno kriv pogleda na sve. probat cu to skroz razlomit na komadice.
smisao zivota.
rijeci smisao i zivot.

smisao - razlog, obrazlozenje, nesto sto cini ono sto radimo ne uzaludno, nesto sto nam objasnjava stvari koje radimo.

zivot - imenica- jedna od 3 stvari koje ljudi uistinu posjeduju.
-glagol- zivjeti- ono sto radimo jer neznamo sto bi srugo radili

te dve stvari je nemoguce spojiti, jer jedan ponistava drugu. zamislimo jedan niz. postoji pitanje, i jedini odgovor na to pitanje su 2 razlicita pitanja. odgovor na svako od ta 2 pitanja su jos 2 pitanja. i tao u nedogled.
moje je misljenje da rijeci/pojamo smisao zivota su smisljene zato da jednostavno zavrse taj niz. ili da ga sprijece u opcenito pocinjanju. ili se samo taj niz pitanja zove smisao zivota.

douglas admas inace pisac komedija. (vodic kroz galaksiju za autostopere, restoran na kraju svemira...) je napisao rijeci s kojima cu ja zavrsiti danasnji post. they make a good point.

"zivimo u svemiru pitanja. ne mogu postojati i pitanje i odgovor u istom univerzumu. a ako se odgovor sazna, cijeli univerzum ce nestati i nastat ce nesto eksponencijalno kompliciranije.
a jako su velike sanse da se to vec i dogodilo."

Objavio sebasian u 7. prosinac 2006 0:08:00 | 0 komentara

sebicnost

zivot je previse pitanja, i premalo odgovora. nisam zadovoljan. s zivotom, svojim. u prirodi mi je da budem dobar prema ljudima. da im pomognem. al kako da nekom pomognem, ako sam ja taj koji ocajnicki treba pomoc? opcenito pokusavam ispraviti "mane" ili rijesiti probleme drugih ljudi, tj. svojih prijatelja i prijateljica. ali realno, ja mogu jedino vidjeti na drugima one probleme koje vidim na sebi. i govorim sebi da zivim po principu zivota " prvo gledaj sebe, onda kao, smijes, gledat druge". al to nije istina. lazem, sebi i drugima. pretvaram se da sam nesto sto nisam. al opet, kako to mogu kad neznam sto ja jesam? nemogu se pretvarat da sam nesto drugo kad neznam sto je ono prvo od cega bjezim. i onda gubim prijatelje, jer i ne omgu pogledat u oci koliko sam ih/sebe lagao. mrzim, ak uopce mogu definirat taj osjecaj, onoga tamo gore koji me je stvorio ovakvog kakav jesam. nadam se da ti je zabavno gledat kako smo zbunjene ovce mi ljudi.i koje je rijesenje? evo, zasto uopce ovo pisem? da svoje frustracije stavim u rijeci? da ovo procita neka osoba koja se mi pokazat smisao? smisao cega?

Objavio sebasian u 29. studeni 2006 23:17:00 | 2 komentara

skolovanje

    vozio sam se autobusom danas. (nesto mi je crklo na autu).
    neki klinici su se nabacivali jednoj djevojci, dok je jedna druga sjedila pored mene. oboje smo slusali sto se prica. to su bile takve gluposti da covjek nebi povjerovao. al dobro. kad je "njihova" djevojka izasla. jedan je nesto rekao  ovoj preko puta mene. drugi mu je dobacio  kako je  ova  preskolovana  za njega. ona ih je ignorirala i oni su izasli iz busa.
    ona me pogledala. osmjehnula mi se. rekoh joj da nas ima svakakvih. rekla je da je preskolovana za njih. i ja sam izasao.
    neznam zasto mi se urezala u pamcenje. sladak osmjeh, uglavnom simpaticno je djelovala.
    vjerojatno je ona u pravu. makar nije fer prema deckima jer, od njih je skolovaniji bilo tko sa barem SSS (srednjom strucnom spremom). al dobro je rekla.
    skolovanje je stvano bitno i ja sebe smatram pametnom osobom, al sam nedavno lagano izbacen iz ravnoteze s ucenjem i malo je napadnuto moje mislljenje o vlastitioj inteligenciji. nemam namjeru dozvolit da mi se tako nesto ioet dogodi.
    a sto se tice male, ak ju trebam opet sresti, to ce se i dogoditi. iako vjerujem da se dogodilo sto se trebalo dogoditi i potaknuti me na razmisljanje.

Objavio sebasian u 8. listopad 2006 23:24:00 | 3 komentara

nestalo

    crno-bijeli svijet je nestao. u tisini kojoj je i postojao, u tisini je i nestao. brzo se odvijalo.
nista nije ostalo.
    pjesik slika zvuk jutra, vjetra, valova. slikar pjeva boje, zute, zelene, plave. nad obzorom izlazi novi svijet , sa jutrom dolazi.
    vrijeme ce proci, kakav li ce svijet biti?

Objavio sebasian u 7. listopad 2006 19:11:00 | 2 komentara

hladno

vise ne postoji nomalno.
nalazim se u situacijama kad se vise na nista ne moze racunati ili osloniti.
neki ljudi za koje bi prije dao ruku, glavu u vatru danas dolaze do zakljucaka poput.... vozim se ulicom i vidim ranjeno dijete na cesti. ajde da ga zgazim.
svadam se sa ljudima do kojih mi je (pa bilo) jakooo stalo oko nekih stvari koje se sporazumjevaju, nakon tolikih godina prijateljstava.

imao sam jedne djevojke. srce bi im bio dao. i onda se nesto dogodilo ovo ljeto. ostavile su me usred jednog grada ( meni nepoznatog). samog samcatog. ja takvo sto nebi napravio osobi koju sam tek upoznao, a kamoli nekom koga poznam godinama.
i danas smo bili na cugi....
i one se ljute na mene !!! tu je netko lud. vise neznam sta da radim. sam sam se ustao i otisao. pobogu!
jel svijet toliko otisao kvragu? jel normalno (koliko je god moguce definirat taj pojam)  vise ono sto je?
dali je moguce da je postalo nesto najuobicajnije pregazit ozljeđeno dijete, ili uhvatit slavuja i odgrist mu glavu dok hrpa ljudi gleda? ili povrijediti osobu za koju znas da joj je do tebe stalo? mislim, koji je gust povrijediti nekog kog nije briga?
jel to stvarno postalo misljenje danasnjih ljudi?   

odbijam se uklopiti ...

Objavio sebasian u 26. rujan 2006 23:16:00 | 4 komentara

prazno

Oko mene grad. Oko mene ljudi.
Grupa ljudi, muških, ženiskih sjedi za stolom. Vrte se runde, glazba šareni, žamor glasova ne prestaje. Tako iz vikenda u vikend.
Danas. Sve je stalo.
Grupa ljudi, muških, ženskih sjedi za stolom. Runde se vrte samo da likovi sve više tonu u tamu. Glazba, kao materijalno nesto zaustavila se u zraku, do stola ju je progutalo sivilo. Žamor glasova zamjenio je vrisak bez tona.
Kada se to dogodlio? Kada nas je svijet progutao? Dali je samo iskočio iz nas kao da je to oduvjek namjeravao?
Dijelovi slagalice lagano blijede. Zašto ih ja i dalje skupljam... Zašto se trudim? I zašto, zašto se radi toga osjecam loše...

Objavio sebasian u 20. rujan 2006 2:39:00 | 2 komentara

nada?

    Hodam kroz grad. Pored mene prolaze ljudi ,auti, tramvaji. Sve je crno-bijelo.
    Ugledah jednu djevojku. Sa osmjehom na licu, ulicom je gurala ogromno srce. I ona i srce bili su crveni. Iz znatiželje, krenuo sam za njom.
    Stala je kod jednog spomenika i na njega oslonila to svoje veliko srce. Prošao sam pored nje i sjeo o obliznji kafić.
    Proslo je dosta vremena, a ona je i dalje tamo stajala. Srce je bilo upola manje. Stavila ga je na leđa i krenula. Platih račun te krenuh za njom.
    Hodali smo i hodali dok konacno nismo stigli do jedne zgrade. Sjeo sam se na klupicu pored zgrade dok je ona ulazila u jedan haustor.
    Sjedio sam tamo neko vrijeme. Na ionako sivom nebu, pojavili su se oblaci. Začo sam viku i galamu. Ta djevojka je istrčala iz haustora plačući. Srce je sad nosila kao knjigu, pod rukom. Opet se smanjilo.
    Krenuo sam za njom, al sam ju izgubio iz vida. Počela je padati kiša.
    Malo dalje, u bljuzgi ugledah nešto. Crveno srce, ne veće od privjeska za lančić. Uzeo sam ga i spremio. Djevojku nisam vidio.
Izgubila se u crno-bijelom svijetu...  

Objavio sebasian u 18. rujan 2006 23:38:00 | 1 komentara